Hrvatska u EU -Da ili Ne

petak, 03.07.2009.

Što muči građanina pokornog? ili EU


Prije Uskrs-a, na Žalosni petak bio sam na križnom putu u Mariji Bistrici i jedna rečenica vlč. Korena me ponukala da napišem ovaj tekst.

Bilo je veoma lijepo i svečano, s tisućama upaljenih svijeća, vjernici su se polako, u molitvi kretali kalvarijom. Na kraju križnog puta jedna rečenica, izrečena mirno, staloženo s puno ljubavi i dostojanstva dala je prisutnom puku temu za duboko razmišljanje. Naime za kraj vlč. je rekao «Molimo boga da LIJEPA NAŠA ostane lijepa i naša». Gotovo identičnu rečenicu izrekao je i župnik crkve Sv. Marka na svečanoj misi na Dan državnosti, na kojoj su bili prisutni premijer, izaslanik predsjednika, ministri, gradonačelnik Bandić i drugi uzvanici.
Mislim da je ta rečenica za mene imala puno dublji smisao nego za većinu prisutnih. Naime, put kojim je krenula politika naše vlade, je put koji je zacrtala EU, a na tom putu ćemo po mom mišljenju veoma brzo ostati bez lijepe naše. Jer «pregovori», koje kak ti vodimo nisu pregovori, nego «klimanje glavom», odnosno ispunjavanje zahtjeva koje su nam zacrtali, ili bolje rečeno s kojima nas ucjenjuju.
Možda u svojim razmišljanjima nisam u pravu, ali razgovarao sam sa mnogo ljudi iz tranzicijskih zemalja (Česi, Mađari, Bugari i Poljaci, iako Nijemci, Nizozemci i Talijani imaju isto mišljenje) i oni me svi uvjeravaju da običan puk živi puno gore nego što je živio prije nego su ušli u EU, jedino što vlasnici tvornica, menageri i političari tvrde da im je bolje. Ja mislim da političari nisu kompetentni da u ime naroda govore da je narodu bolje, da taj narod najbolje zna da li mu je bolje ili ne. Međutim narod ne može doći do medija da kaže što misli, dok se nama mažu oči «kako je u svim zemljama EU bolje nego što je bilo prije». Mislim da nas lažu i da nas obmanjuju, jer običan čovjek ne može u medijima reći što misli i kako mu je, jer su mediji u vlasništvu krupnog kapitala ili države, a njima ne odgovaraju takva mišljenja, jer ona ugrožavaju vlast (koju opet drže vlasnici kapitala), politiku te vlasti, kao i krupni kapital. U TV emisijama gostuju samo oni koji «drukaju» za EU, a oni koji su protiv, ti nemaju šanse doći u neku emisiju na TV-u. Npr. u emisiji «Otvoreno», kao gost je bio Poljak, član EU parlamenta. Zar će on nešto reći protiv EU? Na pitanje kako reagiraju poljski radnici u brodogradilištima, sada kada su prodana i kada im je budućnost neizvjesna, odgovor je bio gotovo nevjerojatan. Ispada da su ti ljudi gotovo presretni što će ostati bez posla. Kojeg li apsurda? U jednoj drugoj emisiji reporteri su obišli brodogradilište u Italiji. Vlasnici su pričali o tome kako «teče med i mlijeko» ali kada su reporteri htjeli razgovarati sa variocima, dakle radnicima, onda su im rekli da je to zabranjeno. Zašto? Valjda zato jer bi umjesto «meda i mlijeka» mogla poteći «gorka istina» o tome kako rade po 10 – 14 sati dnevno da bi preživjeli.
Vozač kamiona iz Slovenije me uvjerava kako radi dnevno po 16-18 sati za «golu plaču», bez plaćenih prekovremenih sati, bez plaćenog toplog obroka, bez plaćenog puta na posao. Kada sam mu rekao što se ne buni rekao je da to njegov «gazda» jedva čeka, jer bi ga poslao na burzu i uzeo Rumunja koji bi mu vozio u pola cijene, ali «gazda» istovremeno priča kako je u EU «super», jer svaki mjesec kupi novi kamion.
Bugar (poslovni partner) mi priča kako je Bugarska živjela od izvoza voća i povrća, a sada sve uvoze iz EU, dok se država sve više zadužuje.
Mađari pričaju kako su postali najamni radnici u (do jučer svojim) vinogradima, jer su ih Francuzi najprije uništili s niskim (dampinškim) cijenama, da bi, kada Mađari nisu više mogli vračati banci kredite, od banaka kupili za sitan novac gotovo sve vinograde. Tako se sada najpoznatiji Mađarski vinogradi (Tokajac) nalaze u vlasništvu Engleza.
U Češkoj (a i u Mađarskoj) su stranci pokupovali mnoge tvornice samo zato da ih zatvore, kako im ne bi konkurirali na svjetskom tržištu, a tim potezom su odmah za svoje proizvode oslobodili Češko i Mađarsko tržište. Tako su kupili mnoge tvornice stakla, pivovare i šećerane. Mnoge staklane i šećerane su zatvorili, dok su radnici završili na burzi, a sve zato jer EU ima previše šećera, a previše šećera ima zato jer ga EU uvozi iz Kube i na njemu je puno veća zarada. Pivovare nisu zatvorili jer je češka piva kvalitetna i mogu je dobro plasirati na svjetsko tržište. Njemačka je zbog prekoračenja kvote dozvoljenog zagađivanja, prema sporazumu iz Kijota, veliki dio prljave industrije preselila u Češku. Jedini čovjek koji je zbrojio «dva i dva» je predsjednik Klaus koji tvrdi da je ulazak Republike Češke u EU čisti promašaj i u znak protesta ne dozvoli da se zastava EU izvjesi na njegovu rezidenciju.
Prošle godine u veljači mjesecu sam jedne nedjelje u vijestima na radiju u osam sati čuo u špici krajnje uznemirujuću vijest «U Mađarskoj građani nezadovoljni EU izišli na ulice, krenuli prema parlamentu, policija napravila barikade, očekuje se ono najgore». Bila je to vijest od koje se diže kosa na glavi. U petnaest sati sam uključio radio prijemnik da čujem vijesti, međutim Mađarska se više nije spominjala. Navečer sam s nestrpljenjem čekao dnevnik na TV, ali o spomenutom događaju ni riječi. Drugi dan u štampi isto tako «ni riječi» o Mađarskoj. Znači da je saborska komisija za informiranje već reagirala. Nakon par dana stjecajem okolnosti sreo sam se s nekim Mađarima pa sam upitao što je to bilo. Najprije nisu shvaćali na što mislim, a kada sam im objasnio što je bilo na vijestima, odmahnuli su rukom i rekli «Ma kod nas su stalno neke demonstracije protiv EU». E pa sada se pitam gdje je demokracija, gdje je sloboda štampe, kojom se toliko busamo u prsa. Tvrdim da je to zato jer bi protiv EU bilo ne 50% građana RH, već 90% da ovakve vijesti prikažu na našoj televiziji. Bojim se da na kraju građani neće niti glasovati o ulasku u EU, već će do tog vremena Sabor promijeniti Ustav, pa će Sabor mjesto nas donijeti «najbolje» rješenje, a to je ulazak u EU, jer znaju da su im izgledi da narod glasa za EU veoma mali. Tako je bilo u Nizozemskoj i Sloveniji, kada su tamošnje vlasti kroz ispitivanje javnog mijenja shvatili da će narod biti protiv ulaska u EU. Kada se puk pobunio što se nije izišlo na referendum, odgovor je bio «Vi ste glasali za našu stranku, koja je u svom programu imala ulazak u EU i mi sada samo izvršavamo ono što smo vam u predizbornoj kampanji obećavali».
Nadalje, zašto Ustav EU nije prošao u Francuskoj i Nizozemskoj, zašto su pribjegli Lisabonskom sporazumu, zašto Lisabonski sporazum prihvaćaju parlamenti, zašto ga ne dadu na referendum? Zato jer bi prošli kao u Irskoj, a u Irskoj znamo nisu prošli. Zašto EU inzistira da sve članice prihvate kao platežno sredstvo €, dok Velika Britanija, jedna od osnivačica ga do danas nije uvela?
Da li su naši političari svjesni toga što čine ovom narodu, ovom seljaku koji hrani ovaj napaćeni narod, gdje tajkuni za litru vode dobiju više novca nego seljak za litru mlijeka, a seljak treba da bi tu litru mlijeka proizveo, najprije poorati zemlju, posijati, njegovati njivu, pobrati ljetinu, dopremiti je kući, uskladištiti, hraniti krave, čistiti štalu, liječiti krave, kada su bolesne, musti krave i na kraju mlijeko odvesti u laktofriz. Zašto se nitko ne zapita zašto neki naši farmeri rasprodaju krave i gase proizvodnju mlijeka. Zato što im otkupljivači mlijeka plaćaju litru mlijeka sramotnu 1 kn., a prosjek je oko 2 kn. Zar to nije sramotno? Zar to ministar poljoprivrede ne vidi?
Sada kada je seljacima prekipjelo, kada su pred bankrotom i kada su traktorima protestirali pred ministarstvom, pod predsjednici vlade su im obećali (samo da ih se riješe) zabranu uvoza polu tvrdih sireva, a jako dobro znaju (ako ne znaju onda je to tragedija) da imamo potpisane ugovore s EU, CEFTOM i svjetskom trgovinskom organizacijom i da to prema spomenutim ugovorima ne možemo i ne smijemo napraviti. Jedino što možemo je da uz pristanak EU i Svjetske trgovinske organizacije uvedemo dodatne carine, koje bi poskupile uvozne sireve, a time domaće proizvođače učinili konkurentnijima. No ta mjera se može primjenjivati samo 200 dana, a kako stranih sireva na trgovačkim zalihama ima toliko da ih slijedećih 200 dana neće nedostajati, to je jasno da seljaci svojim prosvjedima nisu uspjeli gotovo ništa. No, sa cijenom mlijeka nisu zadovoljni ni proizvođači mlijeka u EU. Njihova cijena mlijeka, također ne pokriva cijenu koštanja, ali je takova jer mlijeka na tržištu EU ima previše, a po zakonu ponude i potrošnje tada cijena pada. Nije mi jasna jedna stvar. U EU litra vode također košta više nego litra mlijeka. Vode za sada ima više nego se traži,, a cijena joj ne pada. Kako to? Mislim da su izvore vode već zaposjeli karteli, koji gospodare tim «blagom» i sada imaju monopol, pa na njih više zakon ponude i potražnje nema utjecaja. Isto tako, kada sva zemlja bude jednog dana u vlasništvu «mliječnih zidara», tada će i u EU cijena litre mlijeka bez obzira na ponudu i potražnju biti vjerojatno 2-3€.

Jednom prilikom premjer je rekao «Šta naši seljaci hoće?, plaćamo im pšenicu, krumpir i kukuruz 20% skuplje, nego je cijena na svjetskom tržištu». Zna se da cijene tih proizvoda na svjetskom tržištu diktiraju Amerikanci, ali znamo i to da Amerikanac plaća galon nafte (1 galon = cca 3,78 litre) manje nego naš seljak plača litru nafte. O cijeni gnojiva, herbicida, pesticida i poticajima da i ne govorimo. Ta premijerova usporedba je isto kao da jednom maratoncu dadete tenisice, a drugom ribarske čizme i onda njihove rezultate nakon pretrčanih četrdeset i dva kilometara, idete uspoređivati i popljujete maratonca sa ribarskim čizmama, nazivajući ga recimo zabušantom, diletantom, nesposobnjakovićem ili ljenčinom.
Ministar poljoprivrede svake godine skupa s vladom donosi zaštitnu cijenu za pšenicu i kukuruz., ali nikada do sada nisu obznanili kalkulaciju po kojoj su došli do te cijene. Naime, zaštitna cijena bi trebala biti cijena koja će stimulirati seljaka. Ta cijena bi trebala pokriti troškove obrade zemljišta, sjemena, umjetnih gnojiva, herbicida i pesticida, kao i zaradu seljaka. Međutim ta cijena je u pravilu takva da ne pokriva sve nabrojeno u prethodnoj rečenici, pa seljak radi sa minusom. Kada seljaku urod bude dobar, a u svijetu podbaci i seljak (po zakonu ponude i potražnje) može svoje proizvode prodati uz bolju cijenu u svijetu nego u Hrvatskoj, tada vlada donese odluku o zabrani izvoza, a kako onda u Hrvatskoj ima previše proizvoda cijene padnu i seljak se ne «pokrije». Kada seljak ima loš urod i kada bi bio manjak proizvoda u Hrvatskoj, što bi imalo za posljedicu povećanje cijene, s kojom bi seljak namirio slabiji urod, tada vlada donosi odluku o interventnom uvozu, kako bi cijena bila niska, pa seljak opet ide u minus. Takva politika ima za posljedicu napuštanja seoskih gospodarstava i migraciju mladog stanovništva sa sela u gradove. Ministar poljoprivrede u zadnjih godinu dana priča o programu vračanja mladih ljudi na selo, ali kao prvo nikome nije prezentirao program, koji će potaknuti mlade ljude sa sela, koji sada žive u gradovima, da se vrate na selo, a kao drugo s ovakvom politikom u ratarstvu, stočarstvu, mljekarstvu, voćarstvu i drugim granama poljoprivrede to zasigurno nikada neće uspjeti i njegov plan će kao i mnogi drugi planovi do sada ostati «bajka za male seljake» ili «mrtvo slovo na papiru», a seljaci će kao u Argentini (nakon što je Američka tvrtka Mosante pokupovala svu seljačku zemlju), završiti u predgrađima velikih gradova u barakama od lima i kartona s prehranom u javnim kuhinjama. Da je prvi korak u tom smjeru na pomolu govori i činjenica da su seljaci upravo ponudili svoje farme kupcima za 1 kunu, pod uvjetom da kupac preuzme dugove. No, još je malo prerano. Znamo da banke za svoje kredite traže jamstva koja, ne da moraju pokriti iznos kredita, već moraju pokriti 150% kredita, a to znači da će banke seljacima uzeti ne samo farmu, koja je koštala recimo 100.000 €, već i kuću, zemlju i poljoprivredne strojeve, dakle uzet će im 150.000€, a tek onda će strancu prodati farmu za 100.000 €, a 50.000 € koje će dobiti prodajom kuće i strojeva, će biti ekstra profit ili ono što banke nazivaju «dobro uložen novac». I dok proizvođači mlijeka propadaju, gledamo ministra poljoprivrede na TV, kako otvara nove svinjogojske farme, dok su prije par godina isto tako propale mnoge svinjogojske farme. Ministru nije jasno da seljak ne može danas imati farmu krava, sutra je zbog teškoća zatvoriti i odmah otvoriti svinjogojsku farmu, preksutra možda farmu nutrija, pa farmu zečeva, pa farmu činčila (to bi bilo moguće samo u nekoj virtualnoj računalskoj igrici), na kraju se ništa neće isplatiti, nego prodati zemlju strancima, a oni će znati «posložiti kockice», tako da će političari biti nemoćni, skupa sa ministrom, a mi ćemo plaćati kruh 20 kn. ili litru mlijeka 15 kn. i onda ćemo svi skupa biti «sretni».
Ne mogu, a da se ne osvrnem i na svinjogojstvo, jer znamo da nam je u jelovniku na prvom mjestu svinjsko meso, koje određene tvrtke uvoze iz robnih rezervi EU. Tom mesu je po standardu EU prošao rok trajanja i oni bi ga morali kafilirati (uništiti). Kako je u EU rok trajanja za smrznuto meso 6 mjeseci, a kod nas 12 mjeseci, to naši domišljati poduzetnici ne propuštaju priliku da enormno zarade na takovom uvozu. Naime, oni to meso ( smrznute polovice) plaćaju 4 kn. za kilogram, da bi se to meso kod nas prodavalo po 22 kn. na akcijama u trgovačkim centrima. O kakvom mesu je riječ, jednom prilikom je na TV glavni veterinarski inspektor gosp. Brstilo potvrdio da je u godinu dana 14 hladnjača završilo na smetlištu. Da je to meso staro 6 ili 7 mjeseci onda sigurno ne bi završilo na smetlištu, ali uvoznici s krivotvorenom dokumentacijom uvoze meso koje je staro i po 20 mjeseci. Kako da naši proizvođači konkuriraju takvom uvozu? Ovo bi trebala biti još jedna tema za pregovore s vladom u okviru pregovora o cijeni pšenice i mlijeka. No i drugi proizvođači imaju velikih problema. Tu su proizvođači voća i povrća i ribari (problem sa lukama iskrcaja i hladnjačama), a o problemima industrije, koja ne može konkurirati Kineskim proizvodima, da i ne govorimo.
EU nam je jasno rekla: ulaskom u EU nema više povećanja obradivih površina, maslinika, vinograda ili voćnjaka. Sada se u Istri i Dalmaciji dižu krediti, kako bi podigli nove nasade maslina i vinograda, a ulaskom u EU Španjolci će uništiti naše maslinare s njihovim maslinovim uljem, a Francuzi će dampinškim cijenama uništiti vinogradare, isto, kao što su uništili Mađarske vinogradare i podrumare.

Mi Hrvati smo oduvijek bili veliki radnici, poslušnici i dobri podanici ali da se kojim slučajem to što se događa našim seljacima, događa Francuzima, stvar bi vjerojatno imala tijek događaja kao prije nekih 35 godina, kada su francuski seljaci blokirali granične prelaze traktorima, jer se u Francusku uvozila rajčica iz Španije, kojoj Francuski proizvođači nisu mogli radi poticaja koje su imali Španjolsi proizvođači, konkurirati. Tada su Francuski seljaci tražili iste poticaje, kao što su ih imali Španjolski proizvođači ali im ih Francuska vlada nije htjela odobriti. Francuski seljaci su tada traktorima blokirali sve granične prelaze, zaustavljali i kontrolirali sve hladnjače i one u kojima su pronašli rajčicu su istovarili i rajčicu zgazili traktorima. To je trajalo par mjeseci, a kulminiralo je kada su uvoznici htjeli probiti blokadu na način da su rajčicu htjeli tajno prevesti vlakom. Francuski seljaci su to saznali, blokirali su prugu i traktorima uništili cijelu kompoziciju rajčice. Tada je vlada, uvidjevši da nema drugog izbora donijela odluku o poticajima domaćim proizvođačima, čime su domaći proizvođači postali konkurentni i tada je blokada ukinuta, ali više nije bilo ni uvoza, jer je tada Španjolska rajčica bila skuplja od Francuske. Jednom prilikom kod nas (u Slavoniji) su proizvođači mlijeka u znak protesta blokirali prometnicu. Došla je policija, koja je popisala registarske brojeve traktora, koji su zapriječili prometnicu i nakon nekog vremena svi vlasnici traktora su dobili kazne od suca za prekršaje. Kazna je bila 1.000 kuna. Da bi seljak namirio tu kaznu morao je proizvesti i prodati 500 litara mlijeka. Da se to recimo dogodilo Francuzima siguran sam da bi svi odlučili ići u zatvor, ali kaznu ne platiti. No prije nego bi otišli u zatvor sigurno bi sve svoje krave odveli gradonačelniku da ih on hrani i muze dok su oni u zatvoru. Pitam se kako bi gradonačelnik riješio problem sa par stotina krava dovedenih pred općinu? Kakvi jesmo, vjerojatno bi krave otpremio negdje na livadu, pa neka se same hrane ili možda u klaonicu da nauči seljake «pameti».
Momentalna zaštitna cijena pšenice, koju nudi vlada je 75 lipa, a kukuruza 40 lipa, ali to će biti tako još neko vrijeme ili bolje rečeno to će biti tako dok je zemlja u vlasništvu domaćih seljaka. Kada za kratko vrijeme vlasnici zemlje postanu Nijemci, Nizozemci ili neki drugi EU tajkuni pšenica će biti 5 kuna, a kukuruz 3 kune, a premjer će slijegati ramenima i šutjeti isto kao što danas šuti kada plaćamo kamatu četiri puta više nego što je ona u matičnim državama «naših» banaka, jer više neće imati utjecaja, kao što nema između ostalog više utjecaja na vlasnike Ine, koja nam kroje cijenu benzina kako hoće uz obrazloženje da smo jeftiniji nego u EU i prikazuju lažna izvješća o gubicima, kako ne bi morali dioničarima isplatiti stvarnu dividendu. Kada nam je cijena goriva veća nego u EU tada nam pričaju da se mi snabdijevamo na drugom tržištu, ali mi se snabdijevamo na istom tržištu, kao i Grčka, a kod njih je benzin jeftiniji nego kod nas za čak 1 kunu po litri.
Da li je naša vlada svjesna da radnici, profesori i niže medicinsko osoblje, kao i državni činovnici ne mogu više normalno živjeti od svoje plače. Da su svakim danom radi toga sve više i više zaduženi. Da umirovljenici (većina) žive ispod ljudskog dostojanstva, da kopaju po kantama za smeće tražeći plastičnu ambalažu, kako bi je prodali i kupili koricu kruha, da na tržnici kupuju po jedan krumpir jer za više nemaju novca, da skupljaju otpatke po tržnicama skupljajući list po list salate. Da li su svjesni toga da će ulaskom u EU u vrlo kratkom roku sva dobra preči u vlasništvo «Bjelosvjetske mafije» i da će naš narod biti najamna radna snaga, bolje rečeno robovi. Premijer se nama prijete bankrotom države i MMF-om. Pa nije ovu državu vodio narod nego političari stranke na vlasti. Naš narod je stado ovaca koje vode čobani, ali na žalost o tim čobanima ovisi gdje i kako će to stado završiti. Pitam se što im znače te prijetnje? Države su propadale i do sada, narod je to uspio sve preživjeti ali ne i državna vrhuška. Ona to u pravilu nije preživjela. Ona je završila na giljotini ili na drveću. Toga se oni boje. Boje se rezova MMF-a, gubitka egzistencije, tople i udobne fotelje. Da li se pitaju gdje će im duša završit?

O tome što je MMF u kojeg mi gledamo, kao u dragog Boga i spasitelja, mislim da je najbolje opisao Dr. sci Ivan Šimatović napisavši citiram:

«Dr.sci. Ivan Šimatović, dipl.inž.el.
TAJNI PLANOVI SVJETSKE BANKE I MEĐUNARODNOG MONETARNOG FONDA ( MMF)
> Četiri (4) koraka > do pakla ….......
Joseph Stiglitz, profesor ekonomije na američkom Sveučilištu Stanford, bivši savjetnik predsjedničkog vijeća Billa Clintona i bivši predsjednik Svjetske banke odlučio je 2002. godine, nakon suspenzije zbog prethodno javno izrečenog blagog neslaganja s američkim konceptom globalizacije, progovoriti kako megamoćne zapadne banke i Međunarodni monetarni fond (MMF) u svojim tajnim dokumentima planiraju i hladnokrvno uništavaju gospodarsku osnovicu te izazivaju socijalne nemire u mnogim siromašnim i tranzicijskim zemljama diljem svijeta kojima "pomažu".
Te dvije moćne bankarske institucije zastupaju u svijetu sebične interese američkog novčanog kapitala, a u javnosti se predstavljaju pod privlačnom krinkom kao dobronamjerne ustanove čiji je cilj:
• davanje novčane pomoći (kredita) za otvaranje novih radnih mjesta te
• promicanje gospodarskog napretka u manje razvijenim i nerazvijenim državama u svijetu.
Prema profesoru Stiglitzu njihov perfidno smišljen scenarij je sljedeći:
• prvo se snimi i detaljno analizira gospodarsko i političko stanje svake države-dužnika koja od njih zatraži financijsku pomoć za svoj razvitak ili opstanak;
• nakon toga Svjetska banka vladi dotične zemlje uručuje tipizirani program gospodarske "reforme", koji u zacrtanoj strategiji "pomoći" sadrži četiri obavezna koraka.
I. Prvi korak – privatizacija
Prvo što vlada zemlje-dužnika treba neodložno provesti je privatizacija gospodarstva, a posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća koja obavljaju transfer roba i usluga te čine kralježnicu privrede svake zemlje (proizvodnja, transport i distribucija plina, proizvodnja nafte i naftnih derivata, rudarstvo, telekomunikacije, elektroprivreda, željeznica, vodoprivreda i vodoopskrba, velike banke i osiguravateljske kuće itd.).
Umjesto da se argumentirano usprotive tom imperativnom zahtjevu za brzopletom i netransparentnom prodajom javnih poduzeća, koja se, zbog posljedica koje neminovno slijede, u neku ruku može smatrati gospodarskom veleizdajom zemlje dužnika, vlade u mnogim prezaduženim tranzicijskim zemljama požurile su u njihovu radosnu (ras)prodaju prikazujući to tendenciozno javnosti kao jedan od ključnih koraka u restrukturiranju gospodarstva.
Da bi ušutkali trezvene kritičare takva nepromišljena čina koji, u pravilu, ima teške i dalekosežne posljedice za zemlju-dužnika predstavnici vlade i njihovi glasnogovornici, u nedostatku uvjerljivih stručnih argumenata kojima bi to opravdali, glasno se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke kao jedini alibi.
"Možete vidjeti kako im se rašire oči na mogućnost dobivanja provizije ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća skine koja milijarda ili barem nekoliko stotina milijuna dolara." – kaže otvoreno ogorčeni profesor Stiglitz.
Tim sudbonosnim korakom se privatni strani kapital i njegova kontrola uvuku u same temelje gospodarskog funkcioniranja zemlje-dužnika ne ostavljajući tamošnjoj vladi bilo kakvu mogućnost zaštite svojih resursa, gospodarstva i građana od zloporaba stranih korporacija kojima je jedini cilj brzo ostvarenje profita po svaku cijenu.
II. Drugi korak – liberalizacija
Nakon kampanjski provedene kaotične i netransparentne privatizacije javnog sektora obavezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teoretski uzevši, omogućuje stranom investicijskom kapitalu nesmetan > ulazak i izlazak < iz zemlje. Pritom, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-dužnika, ulazi relativno malo zdravog kapitala, a kudikamo najveći dio raspoloživog domaćeg kapitala na "zakonit" način nesmetano masovno izlazi iz zemlje.
Proces bezobzirnog izvlačenja kapitala iz zemlje-dužnika je u ekonomiji poznat pod imenom " krug vrućeg novca". Novac ili, točnije rečeno, pljačkaški kapital vješto bačen poput parangala ulazi u zemlju-dužnika prvenstveno radi špekulacije nekretninama i valutom, a zatim, poput plašljive divljači, bježi glavom bez obzira već na prvi znak nadolazećih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost. U tom paničnom bijegu kapitala državne pričuve mogu " presušiti" za samo nekoliko tjedana, ili nekoliko dana.
Nakon tog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno traži od vlade temeljito operušane zemlje-dužnika da odmah drastično poveća kamatne stope na enormne dvoznamenkaste iznose koji mogu doseći 30, 50 ili čak 80% da bi se udobrovoljilo i privuklo velike svjetske špekulante na djelomični povrat isisanog državnog kapitala.
"Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće nema drugog izlaza, je predvidljiv." – kaže profesor Stiglitz. Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sustavno razaraju preostalu industrijsku proizvodnju, i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.
III. Treći korak – tržišno određivanje cijena
Nakon toga Međunarodni monetarni fond zemlju-žrtvu, koja je već posve iscrpljena i nalazi se gotovo na izdisaju, hladnokrvno uvlači u treći korak – tako zvano > " tržišno određivanje cijena". To je samo uljepšan izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode, telekomunikacijskih i ostalih komunalnih usluga, što ima za posljedicu multiplikaciju svih ostalih cijena. To načelo, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaće), i penzije (mirovine) koje se istovremeno nastoji što je više moguće ograničiti i smanjiti.
Time se, u prvom redu, drastično ruši već ionako nizak životni standard već gotovo posve osiromašenog i raznovrsnim kreditima prezaduženog stanovništva te osjetno podižu poslovni troškovi i smanjuje konkurentnost u već dobrano posustaloj i prorijeđenoj privredi zemlje-žrtve. Ubrzo nakon toga, prema već dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.
IV. Četvrti korak – MMF- ov prosvjed
Tim prosvjedom je zemlja - žrtva doslovce bačena " na koljena" i "de facto" se nalazi pred posvemašnjim gospodarskim kolapsom. U tim krajnje dramatičnim okolnostima MMF iz nje vampirskom hladnokrvnošću isisava i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava " vatru" i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli gospodarski " kotao" zemlje-žrtve ne eksplodira, čime je otvoreno samo predvorje pakla.
Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. godine kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki prosvjedi i nemiri. U tom pogledu je također veoma poučan i primjer Bolivije u kojoj su 2001. godine izbili veliki nemiri u gradovima zbog drastičnog povećanja cijene "vode" nakon privatizacije tamošnjih vodoopskrbnih poduzeća.
Vješto programirani i precizno tempirani MMF-ovi prosvjedi, kao svojevrstan znak uzbune, uzrokuju nov masovan bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade koja više nije u mogućnosti kontrolirati ta dramatična gospodarska kretanja. Taj posvemašnji vješto isprogramiran gospodarski palež ima, naravno, i svoju svijetlu stranu, Dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala. U takvoj bezizlaznoj kaotičnoj situaciji, koja zapravo predstavlja programirani nered, oni mogu po smiješno niskim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji.
Po tom perfidnom pljačkaškom obrascu je u posljednjim desetljećima u Trećem svijetu stvoreno mnogo posve osiromašenih zemalja-gubitnica čije stanovništvo živi ispod ili, u najboljem slučaju, na samom rubu bijede. Pri tome su jedini pobjednice uvijek bile megamoćne zapadne banke i multinacionalne korporacije koje u bezdušnom globalnom lovu za resursima i profitom ni pred čim ne prezaju.
Prema mišljenju profesora Stiglitza u planovima MMF-a i Svjetske banke ponajviše zabrinjavaju dvije bitne stvari:
• da se oni donose u tajnosti te da ih uvijek vodi apsolutistička profitna ideologija kojoj je strana svaka humanost i altruizam. Uz to, oni nikad nisu otvoreni za stručnu raspravu i primjedbe te su tako razrađeni da programirano urušavaju privredu i demokraciju u zemlji-dužniku koja ih nekritički primjenjuje;
• da, u pravilu, nisu uspješni za zemlju-dužnika!
Postoji li koji svijetli primjer da je neka zemlja-dužnik izbjegla takvu nesretnu sudbinu? "Da – kaže profesor Stiglitz- Bocvana i Somalija!" Kako im je to pošlo za rukom? "Odlučno su rekli managerima MMF-a i Svjetske banke da se spakiraju i odu kuć i(Go home !)" – odgovorio je novinarima profesor Stiglitz.
Ako su to moćnim predstavnicima svjetskog kapitala mogle prije nekoliko godina otvoreno reći Bocvana i Somalija, dvije relativno malene ali ponosite afričke države, zar to isto ne bi mogla uraditi već dobrano prezadužena Hrvatska prije nego za to bude (pre)kasno ?


• Jeste li među ovim tvrdnjama prepoznali i "našu" državu…..?
• Jel' Vam je jasno - kuda nas ova "dužnička" politika i vlada vodi….?
• Jel' možete vjerovati da nam to rade > NAŠI ljudi< u politici, a nama pričaju bajke !

Jel' osjećate da nam već dugo visinu/cijenu;
1. Bankovnih kamata,
2. Telefonskih impulsa,
3. Interneta & Max TV-a
4. Poštanskih usluga,
5. Goriva i naftnih derivata,
NE ODREĐUJU naše "Državne institucije" >prema našim mogućnostima< nego STRANCI. i da se "nemamo kome žaliti", a vlada >samo sliježe ramenima<, jer nema ingerencije nad njima !

• NE VLADINA udruga >Potrošač< jer nemoćna, i djeluje jadno, dok u Americi > ta ista udruga "MOŽE SVE" da zaštiti SVOJE građane !

• Pitam se jel' smo se zato borili da dobijemo svoju/tuđu državu, i jel' smo ipak prokockali/uništili nešto što smo imali, a što je bilo >za razliku od danas< NAŠE, ….

• Hoćemo li uskoro moći vidjeti "naše" more, i hoćemo li moći plaćati smještaj u stranim hotelima….a hoćemo li trebati Ministarstvo turizma, jer će izgleda ostati samo privatni smještaj….

• U što će se naši veliki hrvati kleti, kada ostanu bez države, jer ova vlast tako i radi da država traje samo > dok su oni na vrhu….!?

• Za >dugove< koje će naša unučad vraćati > NJIH NIJE BRIGA !

• Jel' je to htio ">otac domovine<" kada je stvarao 200 bogatih, (a na što smo se mi oglušili), a nas ostalu "stoku sitnog zuba" tko pita, i zato nam je danas tako- kako je….!

• Imali smo svoju "Uniju bez granica", koju smo >ratom za granice< uništili, i sada se svađamo za granice, i da OPET uđemo u Europsku uniju > "bez granica"….!

• Možda bi i Markov trg trebalo preimenovati u trg Franceka >oca domovine <, da imamo "vječno pamćenje" na onoga "tko nam je svijetlo upalio", jer smo bili 40 godina u mraku….kako je ON govorio ….i u kome je ON kao "partizanski" general, i Titov bliski suradnik odrastao !

• Danas je kod nas glavna tema kako preimenovati Trg maršala Tita u Kazališni trg, a to je ime državnika od koga su i Amerikanci zazirali i poštivali ga, pa su mu za razliku od Franceka, i na sahranu (među stotinu i nešto drugih državnika) došli….

• No ni Francek nije tako loše prošao, jer je na njegov pogreb došao >bar jedan<, i to turski predsjednik Demirel, a to nije mala stvar…>jedan ali vrijedan !

Utjeha………

• No za sada je "Elektra" u vlasništvu države, pa ako i nju prodaju, cijenu Kilowat-sata će nam određivati OPET "netko drugi", pa ćemo moći slobodno reći - da nas;
> jeb'o "otac" domovine, koji nam je (nakon lijepog razdoblja u mraku) svijetlo upalio…..!

Citat završen.

Likvidnost je u posljednje vrijeme tema dana. Izmišlja se «topla voda», kako bi se popravila likvidnost. No nitko ne vidi da novac netragom napušta Hrvatsku. Ovi, koji nas vode, nisu svjesni da kada strani vlasnik tvrtke u RH plati porez na dobit, ostatak dobiti završava van granica RH, dok, ako je vlasnik Hrvat ta dobit se opet investira u RH, a to znači nova radna mjesta, manje ljudi na burzi i više poreza. Znam dobro o čemu pričam, jer mi je to jako dobro poznato. Znamo da su banke, većina hotela, HT, INA i niz drugih tvrtki u vlasništvu stranaca, s tendencijom još većeg i bržeg trenda promjene vlasništva u korist stranaca. Imam informaciju da su banke dobile nalog od svojih «majki», da dobit doznače u matične banke i sada se pitamo gdje je novac, kako je došlo do nelikvidnosti.
Dakle, vreća curi na sve strane, a na vrhu kao da je zavezana i ništa u nju ne ulazi. Nešto ipak ulazi ali sve manje o čemu govore podaci o drastičnom padu BDP-a, ali kako se da vidjeti iz naslova novina vlada ne smanjuje troškove, već naprotiv povećava. Da kojim slučajem vlada, ministarstva i ostale institucije na «kopanju» državnog proračuna smanje trošak službenih automobila za 50 % pokrili bi minus u proračunu do te mjere da bi prihod pokrivao rashod. Sada svaka «šuša» vozi službeni automobil, s pravom korištenja 24 sata, a to košta državu mjesečno od 5 – 10 tisuća kuna mjesečno (lizing rata 3.000 - 5.000 kn., ovisno o tome o kakvom je automobilu riječ, registracija, osiguranje, kasko osiguranje, cestarina 1.000 – 2.000 kn. mjesečno, cestarine, tunelarine, gorivo od 2.000 – 4.000 kn mjesečno. Pa vi sada računajte, na te silne tisuće službenih automobila, koliko je to novca godišnje.
Ne mogu a da se ne osvrnem na mirovinski fond, koji je prije domovinskog rata imao toliko novca da su novac posuđivali tvrtkama za kamatu, a danas jedva «spajaju kraj s krajem». Kako je do toga došlo? Najprije, za vrijeme pretvorbe, «podobni» su na razne načine kupovali tvrtke za «sitan novac». Svima je bilo jasno da su to muljaže, o čemu svjedoče i malobrojni sudski procesi zaposlenicima Fonda za privatizaciju. Kupci, koji su na taj način kupili tvrtke, svjesni toga da bi na slijedećim izborima mogla na vlast doći oporba, a time bi moglo doći do revizije, čime bi mogli ostati bez tvrtke, u kratkom roku (jer su se izbori približavali) su tvrtke stjerali u stečaj. Vlasnici bi «ostatke» tvrtke, a to su bile nekretnine (zgrade i zemljišta), pa i roba, prodali uglavnom po cijeni gdje su za prodanu imovinu dobili nekoliko puta (u nekim slučajevima čak i deset puta) više nego što su investirali u kupnju. Novac su pod hitno prebacili u inozemstvo, na sigurno, kako bi u slučaju revizije bio tamo gdje do njega može samo vlasnik. Zaposlenici su uglavnom završavali na burzi, a da bi se podaci malo ublažili, zakonom je omogućen «otkup staža», pa su mnogi bez pravih kriterija otišli u mirovinu, što je bio veliki udarac na mirovinski fond. Ali to nije sve. Najednom smo imali veliki broj branitelja, ranjenih, prolupanih pa opet «prolupanih» (dobrih glumaca), pa onih koji su se vratili sa fronte, a tvrtke u kojima su radili više nisu postojale, pa ako su imali bilo kakvih mogućnosti onda ih se umirovilo. Sve je to dodatno opterećivalo mirovinski fond, koji je počeo «pucati po šavovima». No završni udarac je tek slijedio. Bile su to mirovine Hrvatskim braniteljima iz BiH. Točne podatke nije moguće dobiti, jer tko je u Mirovinskom fondu spomenuo te mirovine, taj je tog časa «letio s posla», a sve vezano uz te mirovine je obavijeno velom tajne. No zna se da su uglavnom svi bili branitelji u BiH bili časnici, jer nema mirovina branitelja bez čina.
Sada se pitam. Mirovinski fond je privatno vlasništvo članova toga fonda, u onom omjeru u kojem je tko učestvovao u njegovom punjenju. Otkuda sada državi pravo da netko dobije mirovinu iz fonda u koji nije ništa uložio, ili mirovinu, koja nije proporcionalna onome što je dotični u taj fond uložio. Nemam ništa protiv branitelja. Njihovo ranjavanje, patnje, zasluge itd. treba nagraditi ali ne na teret samo vlasnika fonda. Bilo bi puno poštenije da oni iz tog fonda dobiju onoliko, koliko im pripada u odnosu na uloženo, a ostatak na račun svih, a to znači iz nekog fonda koji bi se punio iz budžeta. Za branitelji iz BiH nema nikakve osnove da dobivaju mirovine iz našeg privatnog Mirovinskog fonda. Zna se zašto je to tako. Vlada, odnosno stranka na vlasti ima svoje razloge zašto je to tako, jer inače bez glasova iz BiH ne bi bili na vlasti.

Što je to potaklo sve naše stranke da u svojim programima gotovo svi (osim nekih malih stranaka) imaju ulazak u EU? Kao jedini logični odgovor nameće mi se misao da su «kupljeni», jer bogatoj EU (s velikim osjećajem za pronalaženje zlatnog rudnika) nije problem podijeliti našim političarima stotinjak milijuna eura (oni bi to nazvali «investiranje u kadrove»), da bi ovi napravili sve što se od njih traži, a ulaskom u EU imaju zagarantirano mjesto u parlamentu EU (gdje su plaće od 17.000 – 35.000 €). Njima investirati taj novac je kao meni dati prosjaku 5 kuna, a sutra ćete se zajedno sa mnom pitati (kada siđu s političkog trona), odakle im novac da su «preko noći» postali vlasnici nekog (ili nekoliko) hotela, tvornice, zemljišta ili basnoslovne količine dionica.
Zar nitko ne vidi da su vodeće članice EU (Engleska, Francuska, Nizozemska, Portugal, Španjolska , Belgija, Italija i Njemačka), sve od reda bile kolonijalne sile, da su kolonije osvojili ratom, da su u tim ratovima poubijali milijune ljudi i opljačkali sve što se opljačkati moglo. Ali sve što su oružjem osvojili, oružjem su i izgubili. Sada imaju muzeje pune umjetnina, zlata, bjelokosti, povijesnih i arheoloških dragocjenosti (Engleska npr. ima više eksponata iz staroegipatske kulture od Egipta) i dragulja, imaju razvijenu industriju koja se je bazirala na rudnom bogatstvu iz kolonija, ali imaju i izdajnike (one koji su za njih ratovali u vlastitoj domovini protiv vlastitog naroda), koji su im sada problem (U Francuskoj: Marokanci, Tunižani, Alžirci, Mauri i.t.d., London ima preko 50% obojenog stanovništva, a da ne pričamo o tome na što liči Nizozemska) i izvor su kriminala. Sada «kolonijalisti» imaju i jedno veliko iskustvo, pa su poučeni Aljaskom, koju su SAD kupile od Ruskoga cara došle do zaključka: što se otme oružjem, oružjem se može vratiti, ali što se kupi, može se samo kupnjom vratiti, a kako im izgubljene kolonije nedostaju i nasušno trebaju zamjenu, sada su krenuli osvojiti svijet (pola svijeta već imaju, mislim na drugu polovicu) na novi način: globalizacijom.
I sada su te zemlje lansirale priču o «globalizaciji». Što se to krije iza globalizacije? Globalizacija je kolonizacija bez ispaljenog metka. I mi nasjedamo tim «hohštaperima», koji nas uče što je to demokracija, što je dobro, a što je zlo, a do jučer su sijali smrt širom svijeta. Istrijebili su cijele civilizacije. Najveći demokrati na ovome svijetu SAD donedavno su imali robove, a «do jučer» se nisu vozili u istim autobusima sa crncima, dok je Dubrovačka republika 1642. godine donijela zakon o ukidanju ropstva, dakle u vrijeme kada je Sjeverna Amerika još bila engleska kolonija i nije postojala kao država (SAD su oformljene kao država 1776. godine). I sada im je taktika da «žrtvu» najprije bace na koljena (najčešće kroz financijska zaduženja), a onda dolaze s kovčezima novca, odvjetnicima i ugovorima, pa sve vrijedno kroz kratko vrijeme promijeni vlasnika, naravno za sitan novac, jer «i kralj u pustinji, kada umire od žeđi, daje kraljevstvo za kap vode». I sada te i takove zemlje su odjednom veliki demokrati koji nas uče što je poštenje, što je to demokracija, ali im njihovo poštenje još uvijek nije došlo do tog nivoa da bi vratili Indiji, Egiptu, Meksiku, Južnoameričkim zemljama, Africi, Indoneziji, pa i Hrvatskoj ono što su pokrali i što nam sada pokazuju u svojim muzejima, kao i da plate odštetu za rudna bogatstva koja su stoljećima odvozili iz tih zemalja i još uvijek odvoze, a o odštetama za pobijene da i ne govorimo. Jedino je Italija potpisala ugovor sa Libijom da će Libiji isplatiti 5 milijardi USD na ime odštete za trideset godišnje iskorištavanje, dok je Libija bila Talijanska kolonija. Takav ugovor Italija zasigurno ne bi potpisala da joj ne treba Libijska nafta (koja je najkvalitetnija na svijetu) i plin. Naravno nikome od bivših kolonijalnih sila nije palo na pamet da se ispriča svojim dojučerašnjim kolonijama, a na suđenje zločincima ne treba ni pomišljati, dok nas istovremeno prisiljavaju da sudimo svojim generalima, kojima možemo biti zahvalni što smo postali (za sada) samostalna i neovisna država. Kada smo već kod suđenja, Šljivančanin i Mrkšić su od Haških srboljubaca dobili za smrt 264 zarobljenika 37 godina zatvora, što je 51 dan po ubijenom Hrvatskom civilu ili branitelju. Po toj logici naš sud je mogao generala Glavaša i ostale osuditi za 9 ubijenih Srba (ne odobravam ta ubojstva, ali sada šta je tu je) u Osijeku na 459 dana odnosno 15 mjeseci zatvora. Više od toga (svi zajedno) su proveli u istražnom zatvoru i sada bi trebali biti slobodni građani. Kada smo već kod ubijanja, žrtava, suđenja i osuđivanja, ne mogu a da se ne osvrnem na najveće zločine drugog svjetskog rata. To su sasvim sigurno (kod nas) zločini ustaša, kao i zločin komunističkog vođe Tita. Nije mi cilj opravdavati bilo čije zločine ali ne mogu ostati ravnodušan, ne radi Tita ili ustaša i inih fašističkih zločinaca, već radi toga što ostajemo slijepi prema drugim nekažnjenim zločinima i zločincima. Koliko je meni poznato u to vrijeme, a i dosta kasnije svi vlastodršci nisu prezali od zločina, pa i masovnih ubojstava, da bi se održali na vlasti što dulje ili doživotno (Staljin, Čaušesku, Enver Hođa, Crveni Kmeri, Mao ce Tung, Markos, Franco, Pinochet i dr.). Nitko se ne pita kuda su nestali komunisti, kojih je bilo poslije drugog svjetskog rata jako puno u SAD-u. Da li to pitanje sada netko uopće spominje. Nitko više ne spominje milijune žrtava rata u Vijetnamu, kojega su godinama uništavali najprije Francuzi, a zatim Amerikanci. Čime je to Vijetnamski narod ugrožavao Francuski i Američki režim? Time što su bili komunisti? Ali oni su izabrali da budu komunisti i zašto Francuska i SAD nisu poštivali njihovu odluku, već su se išli miješati u njihove unutrašnje stvari, na način da su spalili cijelu zemlju, zagadili je kojekakvim kemikalijama, a stanovnici Vijetnama još i danas osjećaju posljedice tog rata. To danas nitko ne vidi. Za te zločine se nikoga ne proziva, tim zločincima se ne sudi, već štoviše SAD potpisuju s nekim državama ugovore, po kojima se njihovim vojnicima za zločine u aktualnim ratovima neće suditi. Gdje je sada pravo, pravda ili pravednost. Očito je da ovdje i na ovome svijetu vlada samo pravo jačega.

Afrika bi zbog svojih prirodnih bogatstava trebala imati standard Saudijske Arabije, a stanovništvo im umire od gladi. Država Kongo je bogata naftom i drugim rudnim bogatstvima, a stanovništvo im umire od gladi. Neki stanovnici Konga su se odlučili na otmice radnika (na drugom kraju Afrike pak na otmice brodova) da bi ucjenjivali vlasnike, da bi došli do novca da prežive i oni su zločinci, dok oni koji im otimaju bogatstvo oni su demokrati i oni su naš uzor. I to je taj demokratski svijet koji nam prodaje priče o poštenju. Da li naši političari to vide?. Da li su svjesni da im je politika na tom putu da i mi budemo gladni kruha i da naša zemlja dođe u situaciju u kakvoj su afričke države, da ćemo MMF-u vračati više novca nego što ćemo izdvajati za školstvo i zdravstvo zajedno i da iz tog duga nikada više nećemo «isplivati». Da ćemo ovisiti o «humanim akcijama» tih istih lopova koji će nas oguliti. Da će naša djeca uz sva prirodna bogatstva ove zemlje biti gladna, da će se pri tome osjećati kao čovjek u pustinji, koji umire od žeđi, a ima vodu u koljenu.
Nitko ne priča o tome da nas EU prisiljava da prihvatimo zakon o strancima, prema kojem bi stranci s radnom dozvolom u Hrvatskoj nakon pet godina automatski dobili državljanstvo. Šta to znači za nas? To znači da ćemo za trideset godina imati isti problem sa strancima kao Francuzi, Englezi, Nizozemci i dr., a to im je i bio cilj, samo što mi nismo imali kolonije i nismo trebali udomiti «izdajnike» vlastitog naroda, kao oni i ni po čemu nismo zavrijedili takvu sudbinu, ali će prihvaćanje ovoga zakona imati za posljedicu to da će Hrvati 2050. godine biti manjina u Hrvatskoj.
Ja jesam za EU, (da možemo parirati SAD-u, Rusiji, Kini i Indiji) ali ne EU s ovakvom politikom, politikom koju vode kapitalisti i pokvareni političari. Kakva je to politika kada su kapitalisti zbog svoje gramzljivosti, pohlepe i nepresušne želje za što većim bogatstvom svoj kapital radi veće zarade prebacili u Kinu (gdje radnik radi za 1 $ dnevno), a radnike uz čiju pomoć su stekli taj isti kapital šalju na burzu, da bi robu proizvedenu u njihovim tvornicama u Kini, dopremili u EU i da je prodaju svojim dojučerašnjim radnicima, koji sada žive od socijalne pomoći. Kakva je to politika koja EU ne štiti carinama i ostalim sredstvima od nelojalne konkurencije? Takovom politikom su do sada uništili tekstilnu industriju u EU, obućarsku industriju, načeli drvno prerađivačku industriju, tešku metalurgiju, automobilsku industriju i.t.d. Tvrdim da ovakva politika EU nije dobra, da se bazira samo na kapitalu, a za čovjeka više nitko ne brine. Sada više nije dovoljno raditi radnim danom što bi rekli Zagorci «od ve do ve», već je potrebno raditi i subotom i nedjeljom, ali to samo kod nas, dok ti isti centri u svojim matičnim državama nedjeljom ne rade (Austrija i Njemačka). Prema najnovijem prijedlogu Svjetske banke u Hrvatskoj bi se radni vijek trebao produžiti do 68. godina starosti za muškarce i 65. godina za žene. Pa što to odmah ne produžimo do 88 godina za jedne i druge i ukinemo mirovinski fond jer ćemo tako i tako raditi do smrti. Ja ču npr. sa 68 godina starosti, ako poživim imati 50. godina radnog staža. Gdje je moj novac koji ču ulagati 50 godina? Završio je u nekim tuđim džepovima. Neki su bili promućurni i dobili (čitaj kupili) mirovine sa 25 godina starosti i sada se smiju starim budalama, koje još uvijek rade, dok su istovremeno burze pune mladih ljudi, koji bi mogli dati na poslu puno više od radnika starijih od 60 godina.
Politika EU je politika «rezanje grane na kojoj sjede» i kada 50% radnika u EU završi na burzi, a druga polovica više ne bude mogla plaćati socijalu radnicima na burzi, ponovo će poteći krv potocima. Da li će se to krvoproliće zvati «Oktobarska» ili «Francuska» revolucija nije bitno ali to je s ovakvom politikom EU neminovno. To ne tvrdim samo ja. Koliko sam čuo u Njemačkoj postoji nekoliko studija koje tvrde to isto.
Uvjeravaju nas da je «kapitalizam» najbolji društveni poredak. Pa zar «socijalizam» nije bio idealno zamišljen, ali je propao radi pohlepe vlastodržaca, koji su na kraju u pravilu postali diktatori. Ako je «kapitalizam» tako idealan zašto dolazi do kriza tako velikih razmjera? Očito je i njega vrijeme pregazilo. Vjerojatno iz istih razloga kao i «socijalizam», samo što su u socijalizmu radnici trpjeli diktaturu vladara, a u kapitalizmu trpe diktaturu «kapitala» ili bolje rečeno diktaturu vlasnika kapitala, dok im država i političari u tome daju podršku (zato što su kapitalisti i političari jedne te iste osobe). I kod nas polako dolazi do toga da se kapitalisti počinju baviti politikom, s veoma velikim ambicijama (Kerum). Zar je njihov cilj pomoći radniku ili možda povećati svoje bogatstvo. Naravno da im je njihovo bogatstvo na prvom mjestu, a najsretniji bi bili da radnici rade kao u Kini za 1 dolar dnevno, po šesnaest sati dnevno, bez praznika, godišnjeg odmora, bez prava na bolovanje, bez mirovine, bez ikakvog ugovora i ako kapitalisti zauzmu vodeće političke pozicije u državi, takova sudbina nam ne gine. Međutim cijena rada neće spriječiti krize. Krizu može spriječiti samo raspodjela dobiti. Da budem jasniji i da bi svi mogli razumjeti o čemu pišem stvar ču pokušati objasniti na slijedeći način. Još je Marks rekao da vrijednost ima samo ono što u sebi sadrži uloženi ljudski rad. Dakle, kada bi svi radnici u svijetu, kao plaču dobili ono što su stvarno zaradili, onda bi ti radnici imali dovoljno novca da kupe sve što se proizvede. Međutim, radnici ne dobiju sve što su zaradili. Vlasnici tvrtki dio radničke zarade uzmu za sebe, a taj novac investiraju u zemlju (koja po Marksu nema vrijednost, jer ju je stvorio dragi Bog), pa dio proizvedene robe ostane na tržištu neprodan. Kroz godine se količina robe na rtžištu nagomila do tih razmjera da robu više ne treba proizvoditi, dok se stare zalihe ne prodaju. Kako vlasnici tvornica u tom momentu imaju što prodavati, a nemaju potrebe proizvoditi, daju radnicima otkaze, a ovi pak na burzi imaju smanjena primanja, pa se roba sa zaliha prodaje još sporije. I tada nastaju ekonomske krize, koje su u povijesti obično završavale ratovima. Da li će ova sadašnja kriza završiti također nekim svjetskim ratom, u kojem bi se masa dobara uništilo, što bi imalo za posljedicu, kao i u dosadašnjim ratovima, oživljavanje privrede, to ćemo još vidjeti.

Bogataše iz EU kod nas najviše zanima Slavonska ravnica, izvori pitke vode i naša obala zajedno sa otocima. Industrija ih ne zanima, pa imaju tvornice u svom vlasništvu u Koreji, Kini, Vijetnamu, Turskoj i Indiji. Njih naša industrija koja im konkurira smeta. Nju treba uništiti. Pogledajte samo kakav pritisak rade na našu vladu u vezi brodogradilišta. Naša brodogradilišta im smetaju jer konkuriraju Korejskim, koja su u njihovom vlasništvu. To opravdavaju slobodnim tržištem i zaštitom tržišnog natjecanja. Ako zatvorimo brodogradilišta, automatski će propasti i tisuće kooperanata, koji rade za brodogradilišta, a možemo zatvoriti i fakultet brodogradnje, jer što će nam takav kadar (i takvi profesori i takav fakultet), ako nemamo brodogradilišta. Ili ćemo možda školovati mlade ljude na tom fakultetu, da bi išli raditi u Koreju ili Kinu? Kad smo već kod slobodnog tržišta da kažem i to da je teorija slobodnog tržišta, «da sve što nije profitabilno, dakle što ne može na tržištu opstati, odnosno pozitivno poslovati, treba propasti». Ali to pravilo važi samo za neke, iako tvrde da smo svi jednaki (sve svinje su jednake samo su neke jednakije, Ornel), pa pitam se zašto onda sada u ovoj krizi nisu pustili da propadnu sve banke u EU i SAD-u, jer su po toj logici trebale propasti, zašto su automobilskoj industriji dali financijsku injekciju, zašto je samo Amerika, da spasi svoje gospodarstvo «žrtvovala» preko tisuću petsto milijardi USD. Zar mi dotacijama ne spašavamo svoje gospodarstvo? Zar nije bolje da im pomognemo sa dva tri milijuna USD godišnje, nego da ti radnici završe na burzi, gdje će koštati proračun desetak puta više, a jednom kad zatvorimo brodogradilišta i kada se kadrovi rasprše, više ih nitko neće skupiti. Pogledajte što se dogodilo s našim prestižnim tvrtkama «Prvomajska» i «Jedinstvo», a u zadnje vrijeme i «Pliva»-om. Stručnjaci iz tih tvornica su se raspršili doslovce po cijelom svijetu i da bi se sada podigle takove tvornice s takvim stručnjacima trebalo bi dvadeset godina. Tako će biti i sa brodogradilištima. U drugom redu brodogradilište «Uljanik» u Puli i brodogradilište «Leda» na Korčuli su dokaz da brodogradilišta mogu poslovati pozitivno ali pod uvjetom da ih ne vode politički podobni kadrovi, koji peru novac za svoje stranke, već sposobni ljudi, kojima je interes prosperitet i opstojnost tvrtke za koju rade.
Dakle mi sve slijepo vjerujemo tim bjelosvjetskim lažovima. Možda ćete reći da sam pregrub u iznošenju svojih ocjena. Ne nisam pregrub, ja sam očajan i neizmjerno tužan. Mogu ovo pismo poslati i u novine, na radio ili televiziju ali one ga neće objaviti, jer su sve novine radija i televizije nadzirani. Pokušao sam na internetu kritizirati EU, nakon tri dana moje računalo je na internetu zblokirano i moji komentari više nisu izlazili.
Goebbels, Hitlerov šef propagande je za ove današnje managere propagande bio «dječji vrtić». Ovi danas su učenici Američkog agresivnog marketinga rođenog u potrošačkom društvu (Marketing, što je to ustvari? Jedna definicija kaže da je potrošačko društvo izgradilo marketing, koji je sposoban čovjeka uvjeriti da kupi nešto što mu ne treba, za novac koji nema-karticu). To pak znači da čovjeka treba nagovoriti da se što više zaduži, jer je onda s njime lakše vladati. Ako čovjek nikome ništa ne duguje i o nikome ne ovisi, tada si može puno toga dopustiti, ali ako duguje, za auto, za kuću ili stan, dovoljno mu je priprijetiti otkazom i čovjek šuti, jer ako ostane bez posla ostat će bez svega, a nitko ne želi ostati bez egzistencije i dobara koje je stjecao mukotrpnim radom, pogotovo kada iza sebe ima obitelj, koja je svakom radniku «svetinja».
Koliko su lažljivi, sjetit ćete se i sami, kada Vas podsjetim na obećanja stranih banaka. Dok nisu imali pristup u RH, onda su nas uvjeravali, da ako im otvorimo vrata, da ćemo u Hrvatskoj imati kamatu, istu kao i u njihovim matičnim državama. Kod njih je sada kamata 3%, a kod nas 13%. Da imamo pravu vladu, sada bi im rekli da kamata mora biti ista , kao u njihovim matičnim državama ili ćemo banke nacionalizirati. I kako da naši proizvodi pod tim uvjetima konkuriraju zapadnima kada oni imaju manju kamatu, poticaje i masu drugih pogodnosti, koje naši proizvođači nemaju. Kada su strane banke konačno ušle u Hrvatsku obećavale su poslovnim subjektima, koji pređu k njima iz tadašnjeg SDK, da će im platni promet obavljati besplatno. No, naše tvrtke na to nisu nasjedale, pa su onda dr. Šošić i dr. Đodan javno popljuvali SDK, nazvavši SDK komunističkim nostrodontom, koji treba ukinuti, (jer takvo što ne postoji nigdje u svijetu, a upravo bi tom svijetu trebao SDK, koji je uspješno kontrolirao sve u državi i znamo kada je to radio SDK, da se nije dešavalo da se ne plaćaju porezi i doprinosi na plaće, što je danas veoma učestalo, da je bilo puno manje kriminala i nepravilnosti u radu tvrtki nego danas), a poslovne subjekte prebaciti u poslovne banke. Napokon su donijeli zakon koji je tvrtke prisilio da račune i novac prebace u poslovne banke, ali tog časa više nijednoj banci nije palo na pamet održati obećanje o besplatnom platnom prometu, štoviše cijena platnog prometa je poskupjela otprilike pet puta (SDK je imao provizije u promilima, a danas se provizije u bankama na malim iznosima obračunavaju sa 5 i više %. (Transakciju podizanja novca na bankomatu naplaćuju 4%). U tim istim bankama danas možete dobiti kredit za auto, kamion ili bilo što drugo proizvedeno na zapadu u roku par sati do par dana, dok za recimo farmu krava kredit će naš seljak «ganjati» par godina. Poznat mi je slučaj u jednoj banci, kada su jednoj našoj uspješnoj tvrtci (koja je imala fenomenalan ugovor sa Amerikancima, gdje je bilo osigurano tržište i naplata) odbili kredit za nove strojeve. Predsjedniku kreditnog odbora Talijanu je na upit «Zašto?» vjerojatno brzopleto izletjelo : «Oni konkuriraju Talijanima». Time je sve rečeno.
Znam da nam država nije «bajna i sjajna», da imamo puno nesređenih stvari, od zakona, sudstva, mita, korupcije, kriminala. Ali pogledajte taj zapad koji nam «trlja nos». Alkoholizam, droga, kriminal, prostitucija, pedofilija i ubojstva na zapadu su svakodnevica, koja se sve više seli k nama. Mito i korupcija na nižim nivoima su kod njih sigurno manji nego kod nas, ali na višem nivou su ravni nama, a po količinama isplaćenih provizija nas višestruko nadmašuju, samo što to oni rade perfidnije i u «rukavicama». Sjetite se da je direktor «SIMENS»-a osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu jer je dokazano da je podijelio milijune i milijune EUR-a za korupciju i mito. Sjetite se američkog proizvođača aviona «LOKID», zatim afere «EVRON», pa zadnja pljačka teška 65 milijardi USD ( za koju je Madoff dobio 150 godina zatvora), zatim švedskog proizvođača aviona «GRIPEN» ili najnovije afere s oklopnjacima «PATRIA». Austrijanci tvrde da nikada nisu imali toliko kriminala kao kada su ušli u EU, a o tranzicijskim zemljama da i ne pričamo. Kod nas je situacija otprilike «što dalje to gore». Od drugog svjetskog rata pa sve do domovinskog rata, sve zajedno nije bilo toliko pljački, koliko sada imamo pljački u mjesec dana. Međutim, naši dužnosnici se pozivaju na neke čudne statističke izvještaje koji govore nešto drugo, a znamo one šaljive definicije, koje su u stvari istinite, a koje kažu da je statistika «točan zbroj netočnih podataka» ili « da je statistika kao zgodna žena na plaži: što hoće to pokaže, a što neće to sakrije».

Do kuda ide pohlepa i glad za novcem tog «demokratskog, pobožnog i bogobojaznog zapada», najbolje govori podatak da afrički emigranti, koji brodovima «na crno» dolaze u Italiju, završavaju na plantažama povrća kao robovi, koji rade i žive u krajnje neljudskim uvjetima, a kada im trebaju isplatiti nadnicu za rad, tada nestaju, da bi ih nakon nekog vremena pronalazili ubijene i pokopane na pustopoljinama, u škrapama ili da ih nikad ne pronađu.

Naša vlada je po meni učinila najveći propust 1992. godine, kada je u pred pristupnim ugovorima s EU potpisala Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju, a time je u stvari potpisala da će otvoriti naše tržište Evropskim proizvodima i da će prodati banke. Tim potezom smo uništili domaću industriju, poljoprivredu i tržište novca ili rečeno šahovskom terminologijom, poklonili smo protivniku «kraljicu» i «topove». Da nastavim sa šahovskom terminologijom: naša vlada igra šah s EU, a ima znanje početnika, koji zna samo kako se vuku figure, dok je protivnik Karpov i zna desetak poteza unaprijed i unaprijed zna gdje će nas navući «na tanki led» i matirati, odnosno postići sve ono što su naumili. Za ulazak u EU najprije su nam uvjetovali suradnju sa Haškim sudom. Zatim smo morali izručiti generala Gotovinu, pa smo morali prihvatiti ZERP, iz Haga nas pritišću za topničke dnevnike (da li su tražili Srbiju topničke dnevnike za granatiranje Vukovara, kada su sudili Šljivančaninu, Radiču i Mrkšiču?), sada ćemo morati dati Slovencima 90% onoga što traže i tako malo po malo, najednom ćemo se naći «na koljenima» bez hlača. Ako se samo malo suprotstavimo izvući će «asa» iz rukava, a to je da će «preko noći» zatražiti povrat svih dugova, a to je ovoga časa oko 50 milijardi USD. I što mislite što nas onda čeka? Čeka nas jedino moguće, a to je uvođenje maksimalnih poreza na sve moguće i nemoguće, od poreza na traktore, zemlju i rogatu stoku za seljake, porez na višak stambenog prostora, porez na vikendice, aute (neke od njih već imamo ali će sada biti nekoliko puta veći), porez na porez i do čega će to dovesti? Dovest će do drastičnog pada cijena nekretnina i do općeg kolapsa u zdravstvu, školstvu, poljoprivredi, industriji i trgovini. I sada je jasno zašto EU inzistira na brzom sređivanju gruntovnice i zemljišnih knjiga. Prošle godine, naš premijer je rekao da je Hrvatska jedna velika obitelj, s čime se ja u potpunosti slažem, samo se pitam da li je u njegovu «malu obitelj» dolazila policija i centar za socijalni rad raditi reda ili je taj red radio sam, pa se pitam zašto mu u «velikoj obitelji» EU treba raditi reda? Zašto sam ne napravi reda? Vjerojatno zato što su mito, korupcija i kriminal uzeli toliko maha da nam sada treba jedan Eliot Nes da dovede situaciju u normalu, a on to zasigurno nije.
Nadalje, mnogi «besplatni» programi EU su izmišljeni za to da pripreme «teren» za dan «D», a u stvari se sve svodi na onu narodnu «na mostu dobio, na čupriji izgubio» ili na igru sa «šibicarom», kada vam najprije dade deset EUR-a, da bi vam slijedećeg momenta uzeo sto EUR-a. Npr. program po kojem «emisari» EU uče naše «lumene», kako gospodariti društvenom imovinom, a za to im trebamo dati popis društvene imovine s procjenom vrijednosti. Da li Vam to što govori? Zašto nam besplatno na svojim «prestižnim» fakultetima školuju naše najbolje studente? Zato da im «napumpaju» glavu sa svojom politikom i ideologijom, da bi sutra imali svoje ljude na ključnim pozicijama. Pa o toj metodi je još u «Načertanijama» pisao davne 1846 godine Ilija Garašanin u dijelu gdje opisuje da Srbija treba besplatno školovati «nadarenu mladež» iz Bugarske i BiH, koju će pridobiti na svoju strani i koji će povratkom u svoju domovinu raditi za «srpsku stvar». Putovao sam sa jednim studentom prije nekog vremena iz Praga, koji je kao najbolji student na našem fakultetu dobio besplatno mjesec dana seminar (U Pragu), na kojem su bili predavači eminentni profesori iz prestižnih američkih fakulteta. U mjesec dana koliko je bio na seminaru toliko su mu "napumpali" glavu Amerikom da je sedam sati pričao samo o Americi. Dobio sam dojam da je tog časa bio spreman dati cijelu Hrvatsku u zamjenu za Američku putovnicu.

Bojim se da smo ovoga časa već «zaglibili» preduboko i ako se kojim slučajem odlučimo ne ući u EU, to će nas, uvjeren sam, koštati najmanje pola Hrvatske. Pitam se zašto naša vlada nije najprije (davne 1991. godine) dala na referendum prijedlog ulaska u EU, a ne sada. Sada će nas staviti pred «svršeni čin» i reći, «nismo imali drugog izbora», što će imati za posljedicu niz protesta, a da su davne 1991. godine, dok je euforija za EU bila na visokom nivou, dali prijedlog na referendum, vjerujem da bi tada za ulazak u EU glasovalo 90% stanovnika.
Prije točno 100 godina 1909. godine A.G. Matoš je napisao «Jer Hrvatsku mi moju objesiše,/ Ko lopova, dok njeno ime briše/ Za volju ne znam kome, žbir uzama». Da je Matoš kojim slučajem danas živ vjerojatno bi napisao «Jer Hrvatsku mi moju domaći izdajnici raščerupaše, strancima je prodadoše, u dugovima je na križ ko Isusa raspeše i time djeci, djece svoje, budućnost u blagostanju osiguraše». Da, upravo tako, najprije je bila pretvorba, bolje rečeno pljačka stoljeća, zatim zaduživanje, pa između mnogih zaduživanja, rasprodaja, pa ulazak u NATO pakt, koji će nas koštati prema riječima pokojnog generala Basarca 20 milijardi $, pa ponovo zaduživanje za 750 milijuna € radi reprogramiranja dugova i krpanja rupa uz «odličnu» kamatu kako kaže ministar Šuker od 6%, što dokazuje da investitori još uvijek imaju povjerenje u RH, dok su vani normalno krediti s 3% kamatom, pa je jasno da su se investitori u stvari polakomili, pa se lako može dogoditi da će na kraju «Lijepa naša» na bubanj po cijeni od 1€, s time da kupac preuzme sve dugove. I što će onda ostati od Hrvatske? Vjerojatno ni ime. Paveliću zamjeramo što je dao Talijanima Istru i Primorje s otocima sve do Zadra, a sadašnjoj vladi ne zamjeramo što u ruke EU predaje cijelu Hrvatsku. Pitam se kakove mi to političare imamo? Poslije posljednjih izbora od svih političara čini mi se da je najpoštenija bila kandidatkinja za gradonačelnika (mislim u Solinu), bivša prostitutka i porno glumica, koja je imala slogan «Ja barem prodajem svoje». Da današnji političari prodaju svoje, ili bar ono što su stvorili ne bih ništa rekao, ali oni prodaju ono po čemu stalno pljuju, što je stvoreno u «trulom komunizmu» od 1945 do 1990. godine, ali to neće trajati u nedogled. Svemu dođe kraj. Ostao je još HEP, brodogradilišta i par firmi za prodaju. A što poslije toga? Ostat će dugovi, jad, tuga, čemer i gladni puk.
Davne 1975 godine veliki domoljub i emigrant, kasnije od strane UDBE likvidiran, Bruno Bušić, imao je viziju današnje Hrvatske. Kada pročitate njegov tekst, počet ćete ga više cijeniti. Citiram:
U jednom od tekstova iz 1975. godine Bruno Bušić je napisao:
„ Da smo složni i čestiti davno bi imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kada padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i Turcima. Teret rata morat ćemo podijeliti svi podjednako...“
„ No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tad spasiti od nas samih?...“
Završetak citata.
O jeziku u Hrvatskoj da i ne govorimo. Od 1990, pa do danas, dakle za 18 godina, koliko traje «ulizivanje» EU u našem svakodnevnom govoru koristimo više engleskih riječi, nego što Srbi imaju u svom jeziku turcizma, iako su Srbi bili pod Turcima 500 godina.
Neki dan sam čuo na radiju vijest da je u Hrvatskom saboru nakon dugotrajne borbe Ivan Kukuljević Sakcinski konačno 1843. godine prvi puta održao govor na Hrvatskom jeziku. Čini mi se da ćemo kroz par godina u saboru poslije latinskog, talijanskog, njemačkog, mađarskog i Hrvatskog progovoriti za koji dan Engleski.
Mogao bih se ovako «jadati» u nedogled i trošiti Vaše dragocjeno vrijeme. Možda ćete se pitati zašto pišem ovo pismo. Pa zato što sam jadan i nemoćan, kao i tisuće drugih, da nešto promijenim, a vidim gdje smo, kuda idemo s ovakvom politikom (iako su mnogi ugovori potpisani i morat će ih poštivati svatko, tko dođe na vlast) i gdje ćemo završiti.
Prije nekoliko godina Turska je napravila veliki zaokret u politici, samo zato što je narodu dojadila politika najvećih, koji su se smjenjivali na vlasti, a u biti za narod je uvijek ostajalo sve isto. Dolaskom na vlast malih stranaka Turska je napravila veliki skok. Nekada u Tursku niste mogli ući s kamionom da cariniku ne date 20-40 € mita (u protivnom vas je vratio uz obrazloženje da vam papiri nisu u redu), dok će vas danas prijaviti za pokušaj mita, ukoliko vam dokumentacija nije u redu pa želite problem riješiti na način da cariniku gurnete u džep 100 €, a pogledajte naše carinike. S ispod prosječnom plaćom voze luksuzne aute, imaju kuće, vikendice i puno toga što se ne vidi.
Kakvo nam je sudstvo pokazuju najnovija ispitivanja javnog mijenja, gdje je gosp. Petrović iznio podatak da je upravo sudstvo najkorumpiranije. No nisu za sve krivi suci. Ponešto krivnje ima i u našim zakonima. Naime zakoni nam se neprestano mijenjaju (dok u Velikoj Britaniji imate zakone, koji se nisu mijenjali 200 godina), što ima dalekosežne posljedice. Najgori zakoni su oni koji se donose po hitnom postupku. Svojevremeno je moj pravnik u bivšoj tvrtci trebao napisati neki pravilni, koji mjesecima nije završio. Ljutit što to nije gotovo, rekao sam mu da ako ga on ne može napisati da ču ga ja napisati za 15 dana. Na to mi je on odgovorio: «Znaš, mogu ga i ja napisati za 15 dana, ali ja taj pravilnik moram napisati tako da kada mi odgovara, da ga mogu tumačiti na jedan način, a kada mi ne odgovara, da ga mogu tumačiti na drugi način. Tada sam shvatio da su pravnici najveći muljatori i da su nam zakoni pisani upravo na taj način, što potvrđuje činjenica da nam sudski sporovi traju godinama (pa čak i 20 i više godina) i u slučajevima, kada je sve jasno. Osobno imam slučaj da je na mene naletio automobil koji se je kretao iza mene, a spor nisam dobio jer je otišao u zastaru. Gospodin, koji je naletio na mene bio je policajac, tako da je čak i sudski vještak na sudu pričao nebuloze, kojima ne bi povjerovalo ni dijete u prvom razredu osnovne škole. Primjer br. II. Jedan odvjetnik se na osnovu darovnog ugovora (ovjerenog u Njemačkoj) upisao u katastar u RH, iako «darovatelj» nije bio vlasnik zemlje, niti nasljednik, niti je imao bilo kakove veze sa spornim zemljištem. Vlasnik zemljišta diže tužbu, odvjetnik u međuvremenu umire, a njegov nasljednik se u 12 (!!!) godina niti jednom ne odaziva na sud, a privesti ga je nemoguće, jer živi u Italiji. Stvarni vlasnik zemljišta ne može ništa sa zemljištem napraviti (prodati, graditi i sl.) dok traje sudski spor. Presuda još nije donesena i za očekivati je da će to potrajati još 12 godina.
Kada smo već kod zakona i kada ih usklađujemo (prepisujemo) sa zakonima EU, zašto ne prepišemo neke zakone iz SAD-a, poglavito zakone u vezi razbojstava, pljački i ubojstava, a u vezi droge zakone iz recimo Saudiske Arabije ili Irana, što bi u kratkom roku riješilo probleme mnogih poštenih građana.
Prijevare u našem društvu «cvjetaju». I kada se na sudu sve dokaže, počinitelj kaznenog djela za prijevaru od desetak milijuna kuna dobije 2-3 godine zatvora. Mislim da bi za taj novac, koji većina radnika ne može zaraditi za cijeli život mnogi rado išli 2 – 3 godine u zatvor. Takav zakon samo potiče kriminal. Toj pošasti se može doskočiti na jednostavan način. Jednostavno za prevarante treba primijeniti ono što država primjenjuje na građanima za recimo prekršaje u saobraćaju. Kada napravite saobraćajni prekršaj u kazni piše npr. 600 kn ili tri dana zatvora, a u zatvoru ćete raditi betonske kvadre ili nešto slično. E pa kada je tako, zašto prevarant, koji je nekoga prevario za recimo 100.000 kn. ne bi dobio 500 radnih dana zatvora, a država oštećenome svaki mjesec isplaćivala prevarantov zarađen novac u zatvoru. Na kraju bi se obračunale zakonske zatezne kamate, pa bi i njih odradio na isti način. Kako šećer dolazi na kraju, trošak smještaja, prehrane i čuvanja prevarant bi po istom ključu još morao odraditi državi. Neki bi na taj način bili osuđeni na doživotni zatvor, odnosno na doživotno odrađivanje svojih kaznenih djela. Uvjeren sam da bi prijevare, pljačke i slična kaznena djela uz primjenu ovakvog zakona, bile iskorijenjene u veoma kratkom roku. Međutim naše državno odvjetništvo, sudovi i Zakoni imaju neke čudne kriterije. Najprije se građane poziva da prijavljuju mito, korupciju i ini kriminal, a kada to ovi naprave onda mjesto da ih država zaštiti (pa čak i nagradi), oni za nagradu dobivaju u pravilu otkaz, pa onda godinama vode sudske sporove. Da su ostali bez egzistencije, da radi toga ne spavaju noćima i da obično uslijed takvog stanja obole, to nije nikoga briga. Nije nikoga briga da se u državnim tvrtkama krade na očigled, da oni koji hoće uvesti reda bivaju pretučeni za «opomenu» (Rađenović) da se ne dira u «nedodirljive», isto kao i one koji o tome nešto pišu (Miljuš). To je ujedno i razlog zašto neću potpisati ovaj tekst, jer ču se sasvim sigurno mnogima zamjeriti.
Nije nikoga briga da objekt kao što je muzej suvremene umjetnosti već košta duplo više od troškovnika, a da nije ni blizu završetka. Kada bude gotov mogu mu slobodno dati ime «Muzej suvremenog lopovluka». To svi vide ali nitko ništa ne poduzima, pa se stiče dojam da u tom dilu imaju svi koristi, a kada su svi zadovoljni, čemu onda nešto poduzimati.
U ovo krizno vrijeme polažemo velike nade u turizam i to nam je sada slamka za koju se lovimo da nas spasi, a ja mislim da nas spasiti može samo dragi Bog. Naime, 95% hotela smo prodali strancima. Hoteli za svoje potrebe kupuju stranu robu. Tu i tamo ima nešto Hrvatskog. Dobit odlazi u inozemstvo. Gosti u kampovima donose sve sa sobom. Kupuju samo svježi kruh. Imao sam prilike vidjeti kako su dva Nijemca (umirovljenici, koji su u kampu od proljeća do jeseni), svakih 14 dana idu sa dva kombija u Sloveniju po svježe meso za cijelo društvo. Svaki od njih doveze po 600 – 700 kg mesa i to onda u kampu mesare. A ja naivac ponio prijatelju u Njemačku pršut, koji je završio u kontejneru za smeće, jer je uvoz mesa, mesnih prerađevina i.t.d. zabranjen u zemlje EU. Pitao sam jednoga Čeha, koji je u kombiju uvezao 20 gajbi piva, da li je naša piva toliko loša da je ne može piti. Ne, rekao je da je skupa. Na moru piva u restoranu košta 12 – 15 kn. Pa i kod njih u centru Praga i na Hračanima piva košta 24 kune, pa je nitko ne nosi sa sobom. Ja mislim da to što su za njih Vaclavske namjesti i Hračani za nas je naše more i takve goste, iza kojih imamo samo hrpu smeća ne trebamo. Onda je bolje da ih je manje i da nam ne prljaju kampove i more. Pitam se kakve upute imaju naši carinici i da li oni uopće turistima otvore auto? Sjetite se situacije od 1992-1995, dakle vrijeme najžešćeg rata, dok su se u Hrvatskoj mogli turisti (bolje rečeno avanturisti) nabrojiti na prste. Prihod od turizma ravan nuli i Hrvatska radi toga nije propala. Iz toga se dade zaključiti da turizam nije grana od ključne važnosti za opstanak privrede. Kako sada možemo očekivati od tog istog turizma da izvuče državu iz recesije?

Nadam se da i mi želimo da živimo bolje, da imamo bolje zdravstvo, besplatno školstvo, da nam umirovljenici ne kopaju po kantama za smeće, da jednom riječju živimo bolje, jer sada živimo gore nego prije 70 godina. Možda ćete se ovoj posljednjoj rečenici nasmijati i reći «Tko je prije 70 godina vozio auto?» ali da bi napravili pravu usporedbu budite svjesni da je u ono vrijeme prosječni muškarac imao završena četiri razreda osnovne škole (danas srednju školu), da je u to vrijeme radio samo muž, dok je supruga u podstanarskom stanu odgajala 6-7 djece. Kako su živjeli? Jadno. Preko tjedna su jeli krumpir, grah, tijesto, a jedino su nedjeljom ili za neki veliki svetac jeli malo mesa. No preživjeli su s jednom radničkom plaćom, bez dječjeg dodatka, bez socijalne pomoći, bez Karitasa. Pitam Vas da li bi danas jedan radnik, koji radi negdje u tvornici za 3.000 kn., kojemu supruga ne radi, koji bi imao sedmero djece i koji bi bio podstanar mogao preživjeti s tim prihodom? Dok plati stan i režije ostalo bi im za preživjeti 5,55 kn. dnevno (3.000 – 1.500 stan i režije = 1.500: 30 dana = 50 kn dnevno za sve ukupno : 9 članova obitelji = 5,55 kn po članu obitelji) po članu obitelji s time da s tim novcem moraju platiti hranu, izlaske, oblačenje, higijenu i.t.d. Mislim da s tim novcem ne bi preživio ni najbolji iluzionist Dejvid Koperfild. Standard o kojem danas pričamo je umjetan. U prvom redu jer se temelji na kreditima, a u drugom redu zato što danas u 95% slučajeva rade i supruge, a prosječna obitelj ima jedno ili dvoje djece.

Pitam se kuda nas ta i takova Europa vodi i gdje i kako ćemo završiti. Od društvenih poredaka, do sada smo imali robovlasničko društvo, zatim feudalizam, pa kapitalizam, a neki su imali i socijalizam (iako ne u onom obliku, kako je zamišljen), a prema svemu sudeći dolazimo na početak i ponovo nas čeka robovlasničko uređenje, samo sada u jednom perfidnijem obliku. Dakle, čeka nas suvremeno robovlasničko uređenje. To su mi u razgovoru potvrdili mnogi visoko obrazovani ljudi, ali oni se boje svoje mišljenje javno iznijeti jer ih je strah za svoju egzistenciju ili što narod kaže «Boje se da će pasti u nemilost». Tu i tamo nekima nešto «pobjegne». Na primjer u TV emisiji na RTL-u, kada je Goran Ivanišević proveo jedan dan sa smetlarima, na spomen smetlara o našem ulasku u EU, njegov komentar je bio «Ma biži, Evropa će nas satrt». Voditelj poljoprivredne emisije na HRT-u je izrazio svoju skepsu o budućnosti naših seljaka u EU riječima «Samo da onda ne bi bilo da to nije ono što smo željeli».

Zato, dragi moji ako do glasanja uopće dođe, razmislite da li želite ono što Vam EU donosi. Prije nego odlučite, raspitajte se, nemojte vjerovati slikama političara sa širokim smiješkom, laskavoj propagandi političara, koja će Vas zasipati sa malih ekrana, đambo plakata, oglasa u novinama i radijskih reklama. Nazovite prijatelje koji žive i rade u EU, popričajte sa turistima na moru, informirajte se iz prve ruke, pa tek onda odlučite, jer jednom kad uđemo u EU povratka nema. Naime do sada nitko nikada nije ni spomenuo pod kojim uvjetima članica EU može izići iz tog saveza država. Razmislite dobro. Nije nam bila dobra Ausrougarska. Nije nam bila dobra Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Nije nam bila dobra Jugoslavija na čelu sa Titom. Prolilo se mnogo krvi da konačno imamo ono što smo željeli stoljećima: Samostalnu, nezavisnu Republiku Hrvatsku. I sada nakon svega par godina samostalnosti hrlimo ponovo u neki savez u kojem ćemo (s obzirom na veličinu i ugled) igrati sporednu ili nikakvu ulogu. Zašto mislimo da će nam u tom savezu biti bolje, nego u dosadašnjim savezima? Znam mnoge iz Republike Češke i Slovenije, koji su jedva čekali da uđu u EU, a sada proklinju dan kada su ušli u EU. Bojim se da će se to i nama dogoditi i da ćemo se nakon deset godina s nostalgijom sjećati « Kako je bilo lijepo kada smo imali svoju samostanu i «demokratsku» Republiku Hrvatsku».
Možda bi mjesto «idemo dalje», sada trebalo «malo stati na loptu», okrenuti se oko sebe, utvrditi koja je prava strana, kako nam se ne bi dogodilo da si zabijemo «autogol».

Poslije svih pljački, lopovluka i kriminala, toplo se nadam da će doći i taj dan da će «neki» nuditi «Kraljevstvo za konja» da pobjegnu (prvenstveno mislim na EU, jer će upravo kod njih pući «najslabija karika»), kako bi spasili vlastitu glavu, ali kako je kugla zemaljska postala jedno globalno selo mislim da će im za bijeg u sigurnost trebati «Space shuttle» ili «Discovery».

Dobro razmislite o svemu gore rečenom, a kada budete glasovali (ako budete uopće imali priliku glasovati za ili protiv ulaska EU) dobro odvagnite obadvije strane (a možda bi bilo dobro još malo i sačekati), a dotle, kako reče velečasni: Molite se Bogu kako bi «Lijepa naša, ostala lijepa i naša», jer nas od svega gore rečenog još samo dragi Bog može spasiti.



03.07.2009. u 13:06 • 9 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  srpanj, 2009  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Srpanj 2009 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Moj pogled na ulazak Hrvatske u EU

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr